Od subverzivnog smijeha do sardoničnog cereka

Premda je izložba Erwina Wurma, otvorena u zagrebačkoj Kući za ljude i umjetnost Lauba, isticana kao predstavljanje izbora radova jednog od najtraženijih međunarodnih umjetnika, šteta je što nije spomenuto da je Wurm jedan od vizualno najdovitljivijih umjetnika sadašnjice. Iako to možda i nije najrazvidnije na izložbi koja se predstavlja u Laubi, a koju kustoski potpisuje kustosica Laube Lana Harjaček, šteta je ne spomenuti elemente žovijalnosti, ironije i humora, koje Wurm prakticira tijekom čitave karijere. Već Wurmov odgovor na pitanje što znači biti umjetnik – „stvarati umjetnost“, a kojeg se ne bi posramio ni Goran Bare, autor antologijske tvrdnje kako „ne postoji ono što ne postoji“, mnogo govori o njegovoj suptilnoj dovitljivosti i ironijskom odmaku.

Najbolji primjer izgladnjele forme predstavljen je u Laubi s radom Narrow House / Snimio IVAN IDŽOJTIĆ

Iako je želio biti slikar, austrijski umjetnik nije uspio položiti prijemne ispite za studij slikarstva te je nastavio školovanje za kipara. Prihvaćajući ideju da će formalnim obrazovanjem postati skulptor, već si je zarana dao u zadatak artikuliranje pojmova o suvremenom skulptorskom oblikovanju. Stoga je čitava dosadašnja Wurmova praksa pronalaženje odgovora na pitanje što skulptura danas može značiti, odnosno kako uspostaviti veze između suvremenog subjekta i ideje skulpture.

Wurmova tjelesno i misaono angažirana publika postaje glavni uvjet da se rad uopće izvede

Na početku karijere, 70-ih godina, nije imao novca za proizvodnju tradicionalnih skulptorskih formi u tradicionalno financijski zahtjevnim materijalima, pa se koristio onim što su drugi ljudi bacali u otpad. To ga je, pak, dovelo do ideje da koristi svakodnevne materijale, ne samo u smislu medija nego kako bi analizirao svakodnevne probleme i koncepte. U njegovu umjetničkom pogledu na svijet skulptura tako postaje svojevrstan katalizator ideja pa tako odgovarajući na pitanje „što je skulptura“ Wurm logično zaključuje da je skulptura dodavanje odnosno oduzimanje volumena.

Izgladnjela forma

Slijedom takve lapidarne logike Wurm tvrdi da i kada, primjerice, ljudsko tijelo dobiva ili gubi na težini, govorimo o metodama gradnje skulpture. Jednostavan i nepretenciozan odgovor na pitanje o ontološkoj naravi skulpture dovelo ga je do ideje takozvanih debelih, napuhanih, odnosno mršavih skulptura. Najbolji primjer izgladnjele forme predstavljen je u Laubi s radom Narrow House. Posrijedi je tipična austrijska kuća srednjega građanskog sloja, ali isisana volumena. U kuću se može ući (pod uvjetom da niste odveć krupne građe) te razgledati linijski istanjen namještaj, knjige na policama, servis za kavu ili telefon, uglavnom sve što se može pronaći u tipičnom kućanstvu, ali sve je bizarno istanjeno.

Posrijedi je zapravo interpretacija Wurmove kuće u kojoj je odrastao s naglaskom na stvaranje klaustrofobičnog učinka emocionalne izgladnjelosti odnosno uskogrudnosti, jer Wurm često u svojim razgovorima ističe da su mu, tijekom odrastanja, nedostajale knjige i razgovori o filozofiji i umjetnosti, manjak koji je nadoknadio tek upisavši se na Akademiju lijepih umjetnosti. Akademiju je pak opisao kao veliki šank gdje se moglo o svemu razgovarati sa studentima istomišljenicima.

Na koncu, ako je tipična funkcija kuće pružiti fizičku i emocionalnu sigurnost, Wurm ju je ovdje doveo do apsurda, prikazujući posve deformiranu strukturu. Uz debele i mršave kuće, u posljednjih desetak godina u središtu Wurmova interesa nalaze se i utovljeni, pretili i perspektivno iskošeni automobili, uz već spomenute kuće najreprezentativniji statusni simboli srednje klase. Tako je u Laubi prikazan iskrivljeni Renault 25 iz 1991, koji izaziva trenutnu vrtoglavicu zbog precizno poremećene perspektive bez obzira iz kojeg se kuta promatra skulptura.

Jednominutne skulpture

 Kad bi se sastavljala antologija najdovitljivijih ideja umjetnosti 21. stoljeća, takozvane jednominutne Wurmove skulpture zasluženo bi se našle na naslovnici knjige. Riječ je o uputama za stvaranje skulpture koje izvrću uobičajenu dinamiku između tvorca, predmeta i gledatelja. Te su skulpture prilika za uključivanje u čin stvaranja umjetnosti, odnosno za postajanje njezina integralnog djela. Za nemaštovita i pasivna promatrača tu nema ničega vrijedna pozornosti. Posrijedi je predstavljanje običnih predmeta iz svakodnevice lišenih čak i aure „pronađenog objekta“, čime se zanimao Ivan Kožarić. Riječ je o predstavljanju skromnih bijelih postamenata na kojima se nalaze različiti predmeti, crtež ili tekst s uputama.

U jednominutnoj skulpturi predstavljenoj u Laubi nalaze se sredstva za čišćenje i četka te nepretenciozni Wurmov crtež umjesto kratke pisane upute što posjetitelj mora uraditi. Tako se od promatrača u Laubi zahtijeva da nađe partnera za izvedbu, popne se na postament te da između sebe i potencijalnog partnera postavi spomenute rekvizite za čišćenje koje će pridržavati tijelima; jedan rekvizit za čišćenje u visini čela, jedan u visini prsa, pa po jedan između pleksusa i koljena. Promatrači su pozvani da slijede upute te preuzmu rizik neuspješne ili nelagodne izvedbe koje uobičajeno preuzima umjetnik.

Iz postava izložbe

Premda ideja o dovršavanju umjetničkog djela uz pomoć promatrača nije nova – podsjetimo, već je Umberto Eco 1962. u Otvorenom djelu pisao da je tekst „lijen (ili ekonomičan) mehanizam“ koji zahtijeva da mu netko pomogne funkcionirati te živi od viška smisla koji u njega unosi čitatelj – Wurm ide korak dalje. Promatrač u njegovim jednominutnim skulpturama nije samo umno prisutan partner kakva su očekivali, primjerice, i pripadnici pokreta Nove tendencije. Naime, Wurmova tjelesno i misaono angažirana publika postaje glavni uvjet da se rad uopće izvede.

Wurm tako postaje postavljač pozornice za izvođenje skulptura i njihovo dovršavanje, pa je upravo on najžovijalniji predstavnik konceptualne umjetnosti tijela novog naraštaja koji iznova zagovara novotendencijašku logiku: umjetnost zahtijeva aktivan angažman publike, uz ljekoviti dodatak moguće neuspjele izvedbe koji olabavljuje ozbiljnost očekivanja od umjetničke proizvodnje.

Uz artikuliranje ideje o umjetnosti kao kratkotrajnom činu, događaju koji je nastao sudjelovanjem gledatelja, trajnim eksperimentiranjem s predmetima, fotografijama, performansima, crtežima i videozapisima Wurm preoblikuje suvremeno razumijevanje skulpture ostajući duhovito kritičan prema svom austrijskom podrijetlu. Njegova ispitivanja oblika, volumena i virtualnosti nerijetko se temelje na stereotipnim promišljanjima austrijskoga nacionalnog identiteta, bliska i našem lokalnom podneblju. Stoga ne čudi izbor skulptura za zagrebačku izložbu koje formalne značajke duguju alkoholizmu, traumi, žestokim pićima, kiselim krastavcima i kobasicama.

Riječ je o seriji skulptura naslovljenih Skulpture koje piju u kojima Wurm formalno vješto i konceptualno nepretenciozno isprepleće izokrenute kabinete za čuvanje alkohola kako bi izgubili svoj lako prepoznatljiv oblik, s bocom žestokog pića i predimenzioniranim kobasicama odnosno krastavcima. Spomenutim skulpturama Wurm iskazuje skeptično-pomaknut odnos prema kako skulptorskoj tako i austrijskoj građanskoj tradiciji te nam predstavlja nove interpretacije i kompleksne analize esencije svakodnevnih predmeta, njihova izgleda i moguće uporabe. Upravo kao Ivan Kožarić, čija se opsegom velika izložba istodobno s Wurmovom izložbom predstavlja u Muzeju suvremene umjetnosti, Wurm nam pokazuje kako se gotovo sve može transformirati u umjetnost. Ili barem stvoriti privid da je tako nešto moguće.

Međutim, što je nedostatak Wurmovih skulptura? Iako će prosječni posjetitelj zacijelo biti očaran izložbom, slabost je Wurmova studija u prekomjernoj produkciji. Ne postoji umjetnički sajam, galerija ili veći muzej u kojem Wurm nije predstavio svoje jednominutne skulpture, napuhane kuće ili pretila vozila. Nažalost, čini se da se pretvorio u umjetnika od tri dobre ideje koje su izgubile svježinu i postale standardni repertoar kreativne industrije. Ono što je nekoć bilo duhovito, inovativno, subverzivno ili žovijalno, pretvorilo se u petrificirane, već mnogo puta viđene forme, preciznije statusne simbole viđenijih galerija i muzeja. Možda je to razlog što Laubom ne odjekuje smijuljenje posjetitelja koji pokušavaju izvesti jednominutnu skulpturu, nego tišina tradicionalnog izlagačkog prostora.

Naime, dok logika kapitala vlada kreativnim industrijama, uspješni umjetnici natječu se u popularnosti djelima koja ne smiju odveć odskakati od već postojećeg ukusa potrošača/promatrača. Osmijeh koji je nekoć izazivao Wurm postao je sardoničan cerek galerista i preprodavača suvremene umjetnosti, a sveobuhvatna istost svih subverzivno duhovitih umjetnika postaje središnji problem humora u suvremenoj umjetnosti i umjetnosti same. Sve postaje jedan te isti show.